Kako da se opustite pred kamerom (čak i ako mislite da ne izlazite dobro na slikama)
Nefotogeničnost je najčešće obična nelagoda. Nekoliko provjerenih načina da kamera prestane da postoji.
Lazar Mihajlović
Objavljeno: 28. jul 2026.
Ja sam vam nefotogeničan, kaže mi bar jedno od dvoje na svakom drugom sastanku. Uvijek isti ton, pola u šali, pola u strahu. A onda na vjenčanju upravo ta osoba dobije kadrove zbog kojih se poslije javi porukom punom čuđenja.
Nefotogeničnost je u devedeset posto slučajeva obična nelagoda koja se vidi na licu. A nelagoda se rješava, i to prilično pouzdano. Evo kako to radimo zajedno, od prvog sastanka do trenutka kad shvatite da ste na kameru potpuno zaboravili.
Niko ne zna da pozira, i to je u redu
Ukočene fotografije ne nastaju zato što ne znate da stojite, nego zato što stojite i čekate. Čim čovjek stane mirno i svjesno se nasmiješi u objektiv, tijelo se zategne, a osmijeh pređe u grimasu. Dešava se to i ljudima koji se slikaju svaki dan. Zato od vas nikad neću tražiti da stanete i gledate u aparat pet minuta.
Na mojim snimanjima nema dugog stajanja u mjestu. I kad radimo klasičan porodični red, tempo je živ, uputstva su kratka i niko ne stigne da se zamisli kako izgleda. Zvuči sitno, a upravo tu nastaje razlika između ukočenog i živog kadra.
Pokret umjesto poze
Tijelo u pokretu nema kad da se ukoči. Zato umjesto poza dobijate male zadatke koji izgledaju kao šetnja, a rade sav posao:
- Hodajte držeći se za ruke, bez gledanja u mene
- Šapnite jedno drugom nešto što niko drugi ne smije čuti
- Popravite mu kravatu, namjestite joj pramen
- Gledajte se međusobno, objektiv ne postoji
- Zagrlite se i ostanite tako tri duga udaha
Matea i Dejan su pola svojih portreta dobili u običnoj šetnji, između dvije rečenice o nečemu trećem. To je cijela tajna: dok ste zauzeti jedno drugim, kamera radi svoj posao. Ako vam neka od ovih sitnica zvuči smiješno, to je zato što i jeste. Smijeh koji se tu desi najčešće je najbolji kadar dana.
Fotograf koji ne režira
Moj pristup je jednostavan: dozvoliti ljudima da budu svoji. Ne režiram emocije, ne prekidam zagrljaj da bih ga popravio i ne tražim ponavljanje poljupca za kameru. Dajem smjer, gdje je svjetlo ljepše i kuda da krenete, a ostalo je vaše.
U praksi to izgleda ovako: dok se vas dvoje dogovarate oko nečega sasvim običnog, ja se pomjerim dva koraka jer je odatle svjetlo bolje, i kadar je gotov prije nego što ste primijetili da je nastajao. Više o tome zašto radim baš tako možete pročitati na stranici o meni.
Gostima na vjenčanju obično treba sat vremena da me prestanu primjećivati. Vama, jer ćemo se do tada već poznavati, treba znatno manje.
Predsvadbeno snimanje kao zagrijavanje
Parovima koji se kamere stvarno plaše najviše pomaže predsvadbeno snimanje. Sat vremena šetnje bez svadbene treme, u običnoj odjeći, na lokaciji koju volite. Prvih dvadeset minuta je nezgrapno svima, i to je normalno. Onda kamera dosadi, pa je zaboravite. Na vjenčanju se onda ne upoznajemo, nego nastavljamo gdje smo stali.
Ta snimanja imaju i sporedni efekat: vidite kako izgledate kad se ne trudite, i shvatite da je to sasvim dovoljno.
Najbolje fotografije nastaju u sekundi kad zaboravite da sam tu.
Na sam dan
Doručkujte, obujte razgažene cipele i ne gledajte u mene, gledajte u ljude koje volite. Trema obično traje do prve pjesme i prvog smijeha, poslije toga vas dan ponese. Vaš posao nije da izgledate dobro na slikama. Vaš posao je da proživite dan, a moj je da to sačuvam.
I još nešto: nemojte uoči vjenčanja vježbati poze pred ogledalom. Ne pomaže, a doda pritisak. Sve što vam treba već znate, kako se držite za ruke i kako se smijete jedno drugom.
Lazar Mihajlović Photography
Mislite da baš vi niste za slikanje?
Onda bi trebalo da se upoznamo. Prvo kafa, bez aparata. Pola treme nestane prije nego što snimimo ijedan kadar.
Provjeri termin